Srpsku kraljicu muž varao, ona posle razvoda napustila pravoslavlje: Kad su joj sina krvnički ubili, dinastija se ugasila, a evo šta je uradila s imovinom
Dodajte Kurir u vaš Google izborŽivot kraljice Natalije Obrenović predstavlja uzbudljivu i slojevitu priču o ljubavi, moći, političkim sukobima i ličnoj tragediji. Kao kraljica, majka i politički faktor, ostavila je dubok trag u vremenu velikih promena, kada su se prelamali uticaji velikih sila i krojila budućnost Srbije. Za vreme njenog života promenilo se pet kraljeva u Srbiji i kasnije Jugoslaviji, pa njena priča nije samo svedočanstvo o jednoj kraljici, već i o vremenu velikih iskušenja, u kome su se sudarali lični izbori, politički interesi i sudbina čitave države.
Ko je Natalija Keško?
Natalija Petrovna Keško rođena je u Firenci, glavnom gradu Toskane, 14. maja 1859. godine. Otac joj je bio ruski pukovnik carske vojske Petar Ivanovič Keško, a majka kneginja Pulherija Sturdza od Moldavije, unuka vladajućeg moldavskog kneza. Bili su povezani sa ruskim, vlaškim i moldavskim plemićkim porodicama, a Nataliju i njene sestre obrazovale su engleske i francuske guvernante.
Kada je Natalija imala šest godina umro joj je otac, a u 15. godini je ostala i bez majke, koja je bila slabog zdravlja i često posećivala banje radi lečenja. Mladost je provela u Parizu, gde se temeljno obrazovala u jednom ženskom institutu.
Pogledajte u galeriji kako je kraljica Natalija izgledala u mladosti:
Postoji nekoliko teorija o tome kako je Natalija upoznala kneza Milana M. Obrenovića. Oni su, naime, bili srodnici u šestom kolenu - njihove bake Natalija i Esmeralda bile su rođene sestre. Natalija o Srbiji, prema sopstvenim rečima „nije znala ništa osim da je srpski knez Mihailo bio ubijen nekoliko godina ranije”. Prvi put je čula za pet godina starijeg Milana tokom posete Beču 1971. kada je imala 12 godina, a kada je 1874. ostala bez majke, baka je Nataliju savetovala da se uda za njega. Iste godine su se prvi put susreli u Parizu, dok je u Srbiji vladalo verovanje da se njihov prvi susret desio godinu dana kasnije u Beču.
Milan je bio sin Miloša J. Obrenovića, koji je bio sin Jevrema Obrenovića, rođenog brata kneza Miloša. Krio je od javnosti da je odlučio da se venča sa Natalijom, dok su ministri očekivali da se oženi nekom od ruskih princeza iz dinastije Romanov. Posle jednog bečkog bala, verio je Nataliju 25. jula 1875. godine i telegrafom o tome obavestio Beograd. Članovi vlade su bili šokirani, a prema sećanjima tadašnjeg ministra finasija Čedomilja Mijatovića, ovo je bilo veoma neprijatno iznenađenje - „Bili smo kao gromom pogođeni”, pisao je on.
Brak sa Milanom Obrenovićem
Natalija je u međuvremenu posetila i Beograd. Počela je da uči srpski jezik, a časove joj je držao Đura Daničić, kao nekada kneginji Juliji Obrenović. Par se venčao u Beogradu u Sabornoj crkvi 17. oktobra 1875. godine, a kum im je bio ruski car Aleksabdar II Romanov, kog je predstvaljao grof Sumarkov. Prema pisanju Milana Jovanovića Stojimirovića, mitropolit beogradski Mihailo, koji ih je venčao, nije znao da postoji rodbinska veza u trenutku njihovog venčanja, jer je prethodno pravio veliki problem oko mogućeg braka kneza Mihaila i Katarine Konstantinović.
Par je tokom prvih godina braka bio veoma zaljubljen i srećan. Diplomata Ljubomir Kaljević pisao je da je „knez Milan voleo svoju lepu i mladu ženicu, a i ona njega, u tolikoj meri da su često izgledali kao deca, koja ne umeju da sakriju svoja osećanja”. Već 14. avgusta 1876. dobili su sina Aleksandra, koji je dobio ime po tadašnjem ruskom caru, koji im je bio venčani kum. Aleksandra je srpska vlada ubrzo proglasila naslednikom prestola. Natalija je kasnije zapisala u svojim memoarima kako je 1877. godina „bila godina njene najveće bračne sreće”.
Pogledajte u galeriji kako je izgledala venčanica Natalije Obrenović:
Posle dve godine, 14. septembra 1878, rodio im se drugi sin Sergej, međutim on je preminuo posle samo nekoliko dana. U proleće 1880. Natalija je ponovo zatrudnela, ali je posle nekoliko meseci preživela pobačaj. Posle dva teška porođaja i gubitka deteta, odlučila je da vše ne rađa, zbog čega se sukobila sa suprugom.
Bračna kriza
Prestolonaslednik Aleksandar je rano detinjstvo proveo u mirnom i skladnom porodičnom okruženju. Međutim, Natalijina posvećenost sinu je kod Milana uzrokovala osećaj zapostavljenosti, pa je sama Natalija pisala da joj je suprug prebacivao „da se on Sašinog rođenja više ne računa i da je pao sa svog uzvišenog prestola”.
Kada je Srbija na Berlinskom kongresu 1878. godine dobila i međunarodno priznanje, knez Milan je odlučio da izgradi namenski dvor za svoju zvaničnu rezidenciju. Obrenovići su do tada živeli u Starom konaku, koji se nalazio između današnjeg Starog i Novog dvora. Dvor je građen od 1881. do 1884. godine, i imao je uglavnom ceremonijalnu fuknciju, a završetak radova se podudarao sa periodom sve lošijih odnosa Milana i Natalije.
Odnosi između supružnika su se postepeno kvarili. Milan je često bio grub prema Natalijinoj najbližoj rodbini. Natalija je verovala da je bio nezadovoljan i saznanjem da njeni porodični prihodi, koji su neredovno stizali iz Rusije, nisu onako visoki kao što je mislio da će biti. Javno pokazivao znake ljubomore i nastojao je da kontroliše prepisku svoje mlade supruge. Natalija je, iako svesna Milanove „teške naravi njegovog prostakluka, hirova, ćefova, zlovolje i potpunog odsustva vere”, nastojala da izbegava sukobe.
Pogledajte u galeriji fotografije Starog dvora nekad i sad:
Milan je bio neveran svojoj supruzi. Odnosi su počeli da im se kvare 1878. posle smrti sina Sergeja, kada je Natalija bila utučena zbog gubitka deteta i saznala da je muž vara sa njenom dvorskom damom Milevom Protić, suprugom generala Koste Protića. Veza sa Milevom je trajala do 1980. godine, kada je Natalija uspela da je prekine, posle čega su se odnosi između njih popravili.
Kraljevina Srbija
Srbija je 6. marta 1882. godine proglašena kraljevinom odlukom Narodne skupštine, a knez Milan M. Obrenović postao je prvi novovekovni srpski kralj. Proglašenje kraljevine pratilo je višednevno slavlje u zemlji, međutim odnosi između kraljevskog para su ponovo upali u krizu. Natalija se nije nadala ovom događaju, pa je napisala: „I kneževska kruna mi se činila teška, pa hoće li kraljevska biti još teža?”
Kraljica se trudila da u javnom životu pomogne Milanu, koji nije imao kraljevskih manira. Njihov odnos postao je prijateljski, Natalija je bila ravnodušna prema suprugu, što je njega frustriralo.
U proleće 1883. godine na srpski dvor došla je kraljeva sestra od ujaka Marija Katardži, koja je imala nadimak Mišon. Bila je, prema Natalijinim sećanjima, „lakomislena i nezlobiva devojka”. Sa Milanom je počela da se sastaje nasamo, a ti sastanci bili su sve češći, što je dovelo do glasinama o nedoličnoj vezi, koje su se širile prestonicom.
Do kulminacije u lošim odnosima kralja i kraljice došlo je u toku Srpsko-bugarskog rata 1885. godine, koji je pokrenuo Milan. Srbija je rat izgubila, a mirom u Bukureštu je sve vraćeno na pređašnje stanje, međutim ugled srpskog kralja, koji je čak razmišljao o abdikaciji, bio je srozan. Natalija je tokom rata pokazala veliku hrabrost i pokazala se kao prava kraljica, organizujući lečenje srpskih ranjenika u Beogradu i obilazeći ih u veoma teškim uslovima. Zbog toga je stekla veliko poštovanje u narodu. Posle rata ustanovljen je Orden kraljice Natalije, koji je dodeljivan zaslužnim ženama.
Predsednik vlade Milutin Garašanin i ministri odgovorili su kralja od abdikacije i tada dolazi do novih pogoršanja odnosa sa Natalijom, koju je Milan počeo da posmara kao političkog protivnika, smatrajući da želi da prigrabi vlast. Dok je kralj tražio oslonac u Austrougarskoj, dotle je Natalija naginjala rusofilskoj politici i smatrala je Milanovu posvećenost saradnji sa severnim susedom sramotnom. Milan je predlagao da se prestolonaslednik Aleksandar pošalje u Beč na školovanje, što je Nataliji bilo neprihvatljivo.
Klikom na link pogledajte fotografije nakita dinastije Obrenović izloženog u Istorijskom muzeju Srbije:
Skandali i razvod
Otvoren i javan sukob Natalije sa Milanom nastao je 1886. godine, povodom njegove navodne veze sa gospođom Nasos, ženom otpravnika poslova grčkog poslanstva u Beogradu. Kraljica je napravila diplomatski incident uoči Vaskrsa 1887. odbivši da se pozdravi sa njom tokom večernje službe u dvorskoj kapeli, jer je načula da su u vezi, dok je kralj u to vreme u stvari bio u tajnoj vezi sa Grkinjom Artemizom Hristić, suprugom diplomate Milana Hristića. Posle incidenta Milan je zahtevao da Natalija ode iz zemlje, rekavši joj u pismu da njihov zajednički život više nije moguć.
Uz posredstvo Milutina Garašanina, kraljevski par je odlučio da se prestolonaslednik Aleksandar školuje u inostranstvu. Natalija je već 12. maja napustila zemlju i otišla sa sinom na Krim.
Pogledajte u galeriji fotografije ličnih stvari kraljice Natalije:
Krajem jula 1887. godine kraljica se sa prestolonaslednikom vratila u Beograd, a krajem leta su otišli u Nemačku. Milan je u međuvremenu odlučio da se i zvanično razvede i abdicira sa prestola. Beogradskom mitropolitu Teodosiju Mraoviću predao je molbu za razvod braka, a ubrzo su njihovi loši odnosi prouzrokovali skandal evropskih razmera.
Naime, Milan je strahovao da bi Natalija sa Aleksandrom mogla da pobegne iz Nemačke u Rusiju. Da bi to sprečio, obratio se kancelaru Bizmarku tražeći da se njegova supruga stavi pod policijski nadzor i poslao generala Kostu Protića da razgovara sa njom. Međutim, Natalija je odbijala sve ponude Protića, ne verujući u iskrenost kralja. Bizmark je na kraju tražio da Natalija i Aleksandar napuste Nemačku 13. jula 1888. godine. Aleksandar je otišao sa Protićem, a nekoliko sati kasnije Nemačku je napustila i Natalija, a ovaj događaj ostao je poznat kao „vizbadenski skandal” ili „vizbadenska otmica”, po gradu Vizbadenu gde su srpska kraljica i prestolonaslednik boravili.
Milan je u međuvremenu otputovao u banju Glajhenberg u Štajerskoj, gde mu se Aleksandar pridružio, i poručio je srpskim ministrima da se neće vraćati u zemlju dok razvod od Natalije ne bude završen. Crkvene vlasti, međutim, nisu odobravale kraljevski razvod, a sve je ukazivalo na to da će bragorazvodni proces trajati dugo.
Iako mitropolit nije imao nikakvu sudsku vlast u brakorazvodnim parnicama, on je ipak potpisao dokument o razvodu, koji su mu predali predsednik vlade i ministar prosvete i crkvenih dela, i kraljevski brak je razveden 24. oktobra 1888. godine. Natalija u telegramu potom jasno istakla: „Uzmite k znanju da Vaše rešenje smatramo kao nevažeće i bez ikakve zakonske vrednosti”. Ruska vlada je takođe bila pri stavu da ovakav razvod nema pravnu snagu.
Novi ustav i abdikacija
Kralj Milan je odlučio da abdicira. Želeo je da sredi prilike u zemlji pre predaje prestola svome sinu Aleksandru, pa je krajem 1888. godine Velika narodna skupština usvojila najviši pravni akt Kraljevine Srbije, koji je predstavljao jedan od najnaprednijih ustava Evrope toga doba. Tačno u podne 6. marta 1889. godine, kralj Milan Obrenović je pročitao proglas o odstupanju sa prestola.
Novim ustavom Milan je potpuno izopštio Nataliju iz kraljevskog doma. S obzirom na to da je Aleksandar bio maloletan, do punoletstva bila je predviđena vladavina tročlanog Namesništva, čije je članove izabrao Milan. Nijedan namesnik nije bio u dobrim odnosima sa Natalijom, a bivši kralj ih je i uslovio da ne dopuste kraljici povratak u zemlju. Međutim, u septembru 1889, Natalija se ponovo pojavila u Beogradu, kada je cela varoš izašla da je dočeka. Sina nije videla od leta 1888. godine.
U narednih 14 meseci kraljica majka je živela u Beogradu, a oko nje je počela da se organizuje opozicija. Javno je kritikovala namesnike i ministre jer su postali oruđe u rukama bivšeg kralja Milana, koji se na opšte zaprepašćenje svih pojavio u prestonici 1890. godine. Zahtevao je od namesnika da "raskrste" odnose sa Natalijom i tražio je novac, s obzirom na to da je bio u lošem materijalnom stanju. Dobio je čak tri miliona franaka, od čega je dva miliona došlo iz kase ruskog cara, a zauzvrat je Milan pristao da se odrekne srpskog državljanstva i članstva u vladarskom domu, kao i da u Srbiju ne dolazi do Milanovog punoletstva.
Proterivanje Natalije iz Srbije
Radikalska vlada Nikole Pašića je rešila 1891. godine da silom protera Nataliju iz Srbije, a s obzirom na to da ona nije pristajala da ode u miru, rekavši: „Nasilje me otrglo iz naručja sina, samo bi me nasilje moglo od otadžbine odvojiti”.
U kuću u kojoj je živela Natalija u današnjoj Ulici kralja Milana došla je policija 18. maja 1891. godine. Nataliji su uručili akt o progonstvu, zahtevajući da krene sa njima ka savskom pristaništvu. Dok se bivša kraljica navodno spremala za odlazak, javila je svojim pristalicama šta se dešava. Napolju se okupio narod koji je protestovao, pa je došlo do obračuna građana sa policijom, uz povike „Živela kraljica”! Ubrzo je pristigla i vojska koja je otvorila vatru na narod, koji ju je gađao delovima kaldrme. Jedan demonstrant je ubijen, a sedmoro ih je bilo ranjeno. Masa se razišla posle pucnjave.
Narednog dana pred zoru je policija ponovo došla u Natalijinu kuću, a ona je ovaj put pristala da odmah krene sa njima. Sprovedena je na železničku stanicu odakle je prešla u Zemun, koji je tada pripadao Austrougarskoj. Građani su bili nezadovoljni zbog proterivanja kraljice, a nasilne akte policije smatrali su tiranijom.
Život u inostranstvu
Po odlasku iz Srbije, Natalija je prodala svoje imanje i trajno se preselila u južnu Francusku u Bijaric, letovalište na atlanskoj obali. Svoju vilu, po nadimku svog sina Aleksandra, nazvala je Sašino, i u njoj je često organizovala lutrije u humanitarne svrhe, a tokom Prvog svetskog rata i volontersku bolnicu za ranjenike.
Natalija je u Francusku sa sobom povela dvorsku damu, udovicu Dragu Mašin, za koju niko nije mogao da pretpostavi da će postati nova srpska kraljica.
Na samom kraju 1982. Milan je poslao pismo Nataliji u kojem je očajno moli da isplati njegove velike dugove, jer je bio u jako teškoj finansijskoj situaciji, i pretio je samoubistvom. Natalija je ponudila da isplati oko trećine njegovog duga. Početkom 1893. godine dogodilo se nešto što je sve šokiralo. Naime, Milan je otišao u Bijaric i susreo se sa Natalijom, posle čega je obavestio sina da se pomirio sa njom. Aleksandar je bio oduševljen vešću, maštajući o ponovnom okupljanju porodice, a na pomirenju roditelja čestitao mu je i sam ruski car. U februaru iste godine, Milan je od mitropolita Mihaila zatražio poništenje akta o razvodu od Natalije, pa su od marta ponovo bili supružnici.
Natalija je u pismu svom prijatelju negirala da je došlo do pomirenja sa Milanom, međutim javno nije govorila o tome. Postojala je pozadina ovakvog Milanovog postupanja. Bivši kralj je želeo da se vrati u Srbiju, proglasi Aleksandra prevremeno punoletnim i zbaci Namesništvo sa vlasti. Natalija nije podržavala pripremu državnog udara otvoreno, ali je govorila protiv tadašnje vlade liberala.
Državni udar i povratak u Srbiju
Kralj Aleksandar je ministre i namesnike iznenadio državnim udarom 13. aprila 1893. godine, proglasivši se punoletnim i prezeo vlast u zemlji, a naredne 1894. Milan se vratio u Srbiju. U januaru 1895. Aleksandar je otišao u dvomesečnu posetu majci u Bijaric, i tamo obratio pažnju na 12 godina stariju Dragu Mašin. Priželjkivao je majčin povratak u Srbiju i krenuo da radi na tome.
Milan je ponovo napustio Srbiju u proleće 1895, što je Natalija iskoristila da se vrati u Beograd 10. maja, gde joj je priređen svečani doček na čelu sa Nikolom Pašićem, koju ju je ponižavajuće proterao iz zemlje pre četiri godine. Kralj Aleksandar je bio ponosan na ovakav doček i majčinu popularnost. U narednom periodu organizovala je balove i igranke na dvoru, a Aleksandar je bio sve bliži sa Dragom Mašin, koju je jedno vreme koristilada ostvari uticaj na Aleksandra. Međutim, odnosi sa sinom bili su narušeni jer se trudila da ga spreči da ponovo potpadne pod očev uticaj i protivila se njegovoj vezi sa njenom dvorskom damom Dragom Mašin. Godine 1897. Natalija otišla je u Bijarc, a sin je prekinuo prepisku sa njom i ponovo je, pokazaće se trajno, prognana iz Srbije. Krajem iste godine, Milan se vraća u Beograd.
Ubrzo se Aleksandar posvađao i sa ocem kada mu je rekao da namerava da se oženi Dragom Mašin. Milan je nameravao da sina oženi nemačkom princezom Aleksandrom Šaumburg-Lipe. Otišao je u Beč da pregovara o veridbi u julu 1900. godine, što je Aleksadar iskoristio da se na brzinu venča sa Dragom.
Natalija je bila užasnuta ovim brakom, osuđivala je sina i o Dragoj nije štedela ružne reči. Aleksandar je pozvao u dvor njenog dobrog prijatelja Aleksandra Simonovića, izvređao majku u prisustvu nekoliko ljudi i tražio mu da joj sve prenese. Javnost je bila zgrožena ovim postupkom.
Stari kralj Milan iznenada je preminuo u Beču 11. februara 1901. godine, a Aleksandar je prethodno odbijao da ode da ga poseti, nesvestan ozbiljnosti stanja njegovog oca. Srpska javnost bila je razočarana kraljem.
U martu 1902. godine srpsku javnost je šokirala vest da je bivša kraljica Natalija promenila veru i prešla u katoličanstvo.Zamonašila se i kao monahinja živela je skromno i povučeno. Aleksandar je 1903. godine obnovio kontakt sa njom i na proleće planirao razvod od Drage, očekujuči da mu majka bude podrška. Međutim, Nataliju je u Francuskoj zatekla vest o Majskom prevratu i ubistvu njenog sina Aleksandra i kraljice Drage, što je za nju bio veliki udarac. Nosila je crninu do kraja života.
Život posle ubistva sina
Posle Majskog prevrata na vlast su došli Karađorđevići, a dinastija Obrenovića je ugašena. Tokom Prvog svetskog rata Natalija je pomagala srpskim izbeglicama i ranjenima i zalagala se preko španske kraljice da Srbi osuđeni u tzv. Veleizdajničkom procesu u Banjaluci budi oslobođeni.
Kraljica je bila i pokroviteljka Univerzitreta u Beogradu. Pošto je bila jedini naslednik Obrenovića, nasledila je ogromnu imovinu, pa je u novembru 1923. godine poklonila Univerzitetu veliko imanje površine preko 8000 hektara, šume u Majdanpeku i Kučevu, kao i dva rudnika zlata. Deo ovog imanja danas koristi Šumarski fakultet.
Natalija se posle rata preselila u manastir Notr Dam de Sion, gde se posvetila dobrotvornom radu. Umrla je u dubokoj starosti 5. maja 1941. godine, dočekavši i početak Drugog svetskog rata i nemački napad na Kraljevinu Jugoslaviju 6. aprila 1941. Sahranjena je na groblju Lardi u Parizu u prisustvu najbliže rodbine, časnih sestara i nekoliko prijatelja.
Čuveni srpski političar, diplomata, književnik i istoričar Čedomilj Miljatović je u svom delu „Uspomene balkanskog diplomate” pisao i o Nataliji: „Kraljica Natalija bila je najzanimljivija žena koju sam ikada sreo. Bila je veoma lepa, s velikim, tamnomrkim, kadifenim, izražajnim očima. Bila je izrazito istočnjačka vrsta lepote. Nešto na njenom licu me je podsećalo na jednu Jermenku koju jednom sretoh u Carigradu, za koju se smatralo da je potomak starih jermenskih kraljeva. Proviđenje ju je, takođe, obdarilo mnogim kraljevskim osobinama srca i duše. Ona je bila potpuno čestita i duboko pobožna, ali ne i verski fanatik. Bila je veoma ljubazna, milosrdna, darežljiva prema svakome - osim prema sopstvenom mužu. Imala je magnetsku prirodu. Lako je osvajala divljenje i odanost ljudi i žena.
... Nije poricala da je mrzela Austriju, a volela Rusiju, ali nikada nije bila oruđe ruske politike, za šta su je Austrijanci često optuživali. Od prvog dana njenog dolaska na srpsko tle, počela je da voli srpski narod i da mu se divi i uvek je bila vatreni srpski rodoljub.”
Bonus video: Intervju Ljubice Karađorđević